AJB: Godisnjica puca u Turskoj

15. juli 2017, AJB

 

Erdogan ucvrstio vlast, drustvo podijeljeno

 

Source: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/erdogan-ucvrstio-vlast-drustvo-podijeljeno

Author: Vedrana Maglajlija

 

Sagovornici Al Jazeere govore o političkoj moći Erdogana godinu dana nakon propalog puča i podijeljenosti turskog društva.

 

Godinu dana nakon propalog vojnog udara u Turskoj, moć predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana je veća, ali tursko društvo je ipak duboko podijeljeno, što pokazuju rezultati referenduma o predsjedničkim ovlastima i protesti opozicije, posebno marš od Ankare do Istanbula, smatraju naši sagovornici.

Nakon 15. jula prošle godine, kada je spriječen pokušaj vojnog udara, za koji su turske vlasti optužile pokret Fethullaha Gulena, približno 50.000 ljudi je privedeno, a 150.000 državnih službenika dobilo je otkaze ili suspenziju. Ugašeni su brojni mediji i obrazovne institucije.

Vanredno stanje uvedeno nekoliko dana nakon pokušaja puča produžavano je svaka tri mjeseca, i danas je na snazi, djelomično i zbog napada s kojima se suočava Turska. To znači da je omogućena vladavina predsjedničkim dekretima, pretres osoba, zapljena predmeta, legitimacija građana, zabrana kretanja, ograničavanje slobode medija i slično.

Na aprilskom referendumu, s nešto više od 51 posto glasova građani su se opredijelili za jačanje predsjedničkih ovlasti.

“Većina Turaka glasala je za ovlasti pedsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, kome je omogućeno da postane pravi, apsolutni šef države. Vladajuća stranka Pravde i razvoja (AKP) mu je pri tome pomogla agitacijom u masama svojih privrženika i glasovima u Parlamentu gdje ima većinu”, smatra Hajrudin Somun, nekadašnji ambasador Bosne i Hercegovine u Turskoj i Maleziji i dopisnik sa Srednjeg istoka.

“Ne znači to da se učvrstila pozicija AKP-a, koji može da izgubi naredne izbore, ali to se više Erdogana ne tiče. On se nije odrekao vođstva svoje stranke koja ga je uzdigla do vrha države, ali može da se pozove na druge predsjedničke ovlasti i bez AKP-a. Marš opozicije od Ankare do Istanbula pokazao je da se budi polovina Turske koja nije glasala za AKP i Erdogana”, objašnjava.

Referendum pokazao podijeljenost

Referendum je, pored neuspjelog puča, bio ključan za promjenu turske političke paradigme, mišljenja je Boris Varga, politolog i vanjskopolitički komentator.

“Iako se radi o dva sasvim različita fenomena, zajedničko im je to da ne samo da su doprinela jačanju pozicije predsednika u političkom sistemu Turske, već i to da su uticala na uspostavljanje lične vladavine Erdogana.”

Međutim, dodaje, puč i referendum su istovremeno otkrili veoma “jaka” mjesta u “krhkoj” turskoj demokratiji.

“S jedne strane, referendum je pokazao da ima veoma tanku podršku većine, čime je stvorena duboka podela u turskom društvu, koje očigledno ne želi da se odrekne stečenih demokratskih načela. Sa druge strane, i pored velike represije nakon neuspelog puča, hiljade demonstranata je izašlo na Marš za pravdu, višednevni protest predvođen liderom Republikanske narodne partije CHP Kemalom Kilicdarogluom. Štampa kaže da i pored marginalizacije opozicije u turskim medijima, protestni marš nije bio neprijateljski dočekan kod značajnog dela pristalica Erdoganove partije.”

Za Vedrana Obućinu, politologa i stručnjaka za Bliski istok, šefa Odjela za Tursku i Bliski istok u Institutu za europske i globalizacijske studije u Splitu, Turska je u ovih godinu dana postala daleko autoritarnijom zemljom u kojoj se vide i ozbiljne poteškoće višestranačkog djelovanja i prava političkih stranaka. Također, dodaje, može se reći da je pokušaj prevrata doveo do stvaranja “erdoganista”, odnosno, kako objašnjava, jedne “lojalističke elite”.

“Znatno je personalizirana politička moć. Ona više ne leži u političkim institucijama, već prati sadašnjeg predsjednika Erdogana. Mjesto odlučivanja se time mijenja. Dok je bio premijer, odluke su donošene ustavnim putem kroz izvršnu vlast. Sada je izvršna vlast tek poluga moći predsjednika, a ujedno ovdje imamo i moć Erdogana u samom AKP-u. Oni koji se toj personalizaciji moći protive, mogu završiti kao bivši premijer Ahmet Davutoglu, nekadašnji broj dva u turskom političkom sustavu.”

Obućina se slaže da je referendum, međutim, potvrdio da je Turska znatno podijeljena i polarizirana zemlja te dodaje da je još jedna važna posljedica pokušaja puča “konačno odbacivanje liberalne demokracije”.

“I stvaranje još jedne države sa snažnom iliberalnom demokracijom, odnosno zemljom koja prihvaća izbore i miran prijenos vlasti, ali koja nema univerzalno shvaćanje liberalizma kao jedinog sustava koji omogućuje demokraciju. Uz bok Rusiji, Iranu, pa čak i Indiji ili Mađarskoj, Turska je danas veliki podupiratelj nezapadnih oblika demokratskog višestranačja.”

‘Snažan populizam pravde’

Vanredno stanje na neki je način nova politička realnost Evrope, kao što je slučaj sa Francuskom koja se suočava sa napadima i prijetnjama. Međutim, tvrde naši sagovornici, vanredno stanje u Turskoj lako se može pretvoriti u obračun sa političkim neistomišljenicima i donijeti više štete turskom društvu nego što će otkloniti uzrok zbog kojeg je uvedeno.

S jedne strane, dodaju, opasnost od bilo kakvog oblika istinskog vojnog prevrata je prošla, ali s druge strane, postoji i dalje velika opasnost napada grupe Islamska država Irak i Levant, ali i kurdskih pobunjenika, kao i prelijevanja nestabilnosti iz Sirije i Iraka. Ipak, masovna hapšenja, otkazi i gašenja medija i institucija, su surove i antidemokratske mjere, kažu naši sagovornici.

“Radi se o desetinama hiljada ljudi koji su na razne načine gonjeni po političkom osnovu, od kojih mnogi nisu imali nikakve direktne veze sa pokušajem puča”, mišljenja je Varga.

Međutim, Erdogan, bez obzira na većinu mora pažljivo balansirati svoje korake kako ne bi došlo do masovnih protesta u velikim gradovima koji mogu dovesti do većih sukoba od onih u parku Gezi, dodaje Obućina.

“Osobno smatram da ima dovoljno dokaza za sumnju u Gulenove postupke, te da on nije nevini intelektualac kakvim ga oslikavaju zapadni mediji, ali je Erdogan makijavelistički iskoristio trenutak da se obračuna s neistomišljenicima i političkim protivnicima u svakom drugom političkom pokretu i svjetonazoru. To je snažan populizam ‘pravde’ koji bi se mogao jednog dana obiti Erdoganu o glavu”, zaključuje.

Za Somuna, teza kojom se represevine mjere hapšenja i otkaza opravdavaju time da su nakon drugih vojnih udara uslijedili mnogo brutalniji potezi je neumjesna.

“Takvi čiste sistem političkim, često represivnim sredstvima i bezrazložnim hapšenjima, a sutra će možda biti spremni da i sami izvrše puč ako izgube na izborima.”

Odnosi sa EU-om, NATO-om, SAD-om

Što se tiče vanjske politike i odnosa sa Evropskom unijom, kao što su sami evropski i turski zvaničnici rekli, Turska je udaljenija od EU više nego ikada. Ipak, Evropi je sada Turska potrebna zbog izbjegličke krize, a ne traba zaboraviti ni tursko članstvo u NATO-u.

“Nisam nikad bio uvjeren da bi Evropska unija primila u članstvo Tursku, ne samo zato što bi na taj način preko 70 miliona muslimana postalo intergalni dio Evrope, nego što bi se na taj način Evropa pružila sve do granica Irana. Ovih posljednjih nekoliko godina Turska je svojom politikom, posebno obnavljanjem rata s Kurdima, definitivno skinuta s liste kandidata EU u mislima Evropljana, iako će oni i dalje ponavljati otrcanu frazu o ‘otvorenim vratima’, objašnjava Somun.

Obućina smatra da su razgovori o turskom članstvu već tehnički trebali biti suspendirani, “jer je poštivanje demokratskih vrijednosti jedan od glavnih tehničkih preduvjeta članstva”.

“Naravno da Unija zatvara oči na mnoge istinske manjkavosti u brojnim svojim članicama, ali forma je ta koja je važna.”

No, kako dodaje, Turke ne interesira forma, pa  nema ni najmanje osnove za nastavak pregovora s Ankarom. “No, pregovori se ipak nastavljaju. Zapravo niz utjecajnih europskih vođa, uključujući Angelu Merkel, odbijaju prestanak pregovora. Realpolitički gledano, to je sasvim jasan potez i stav, jer doista Europa treba Tursku da bude spašena od naleta izbjeglica i rušenja stranačkog sustava kakvog poznajemo sada, a na čije mjesto bi mogle doći krajnje desne, euroskeptične i protuimigrantske stranke.”

Kada se govori o odnosu Turske i SAD-a, od kojeg Ankara traži izručenje Gulena, treba se uzeti u obzir i tursko članstvo u NATO-u

“SAD će ostati privrženi partner Turske, barem što se tiče vojno-političke saradnje u okviru NATO-a. To se odnosi i na EU, posebno imajući u vidu migrantsku krizu na tursko-sirijskoj granici. NATO je bio i ostaje glavna potka koja na okupu drži ‘širi Zapad’ – od Washingtona do Istanbula”, smatra Varga.

Izvor: Al Jazeera